Crkva sv. Bonaventure

Visočka je crkva bila zamišljena kao đačka kapelica pa je i rađena kao sastavni dio gimnazije. Ipak ta crkva - dužine oko 20 m, širine 8 m - nije tek nekakva gimnazijska dvorana preudešena za službu Božju, nego ima odlike crkvene prostorije. Njezina je visina znatno povećana pa ima ne samo visinu dvaju katova nego i nešto više jer je njezin pod za tri stepenice niži od razine poda samostanskog hodnika. Ono što ovu dvoranu čini izrazito crkvenom jest njezino svetište i kor. svetište se završava polukružno i znatno je uže od lađe. ono je za tri stepenice više od lađe i odijeljno je od nje sploštenim trijumfalnim lukom. Kor znatno povećavva korisnu zapremninu crkve.

Pred Prvi svjetski rat crkvu je dekorirao i oslikao M. Antonini. U lađi je na stropu stavio "apoteozu" sv. Franje, a oko te središnje slike rasporedio četiri medaljona s franjevačkim svetačkim likovima. U svetištu je prikazano Presveto Trojstvo. Te su slika napola zanatski izvedene, a s vremenom su dosta potamnjele i postale nečitke. Ipak su ostavljene na svom mjestu da budu neka kopča s prošlošću. Suprotno tome, četiri nekadašnja oltara, koja je izradio tirolski franjevac fra Klarencije Hemmerlmayr, bez ostatka su uklonjena. Glavni je oltar nekoć nosio lijepu sliku sv. Bone, koju je naslikao 1900. bečki slikar Josef Kleonert. Na pobočnim oltarima stajali su kipovi Srca Isusova (lijevo) i Gospin (desno); ispod kora, u plitkoj niši, bio je oltar sv. Ante s nekom njemačkom oleografijom Svečeva lika. Koncilska liturgijska obnova učinila je sporedne oltare suvišnima.

Umjesto ranijeg glavnog oltara stavljena je menza s bakrenim reljefom kršćanskog simbola Janjeta okruženog cvijetnim vijencem. Izradio ga je Zdenko Grgić. Umjesto nekadašnje retabule sa slikom sv. Bone, na zakrivljenoj pozadini apside postavljen je Grgićev golemi mozaik od prirodnih kamnčića koji prikazuje Gospu u slavi sa sljedbenicima sv. Franje (dva franjevca, dvije časne sestre te muž i žena iz bosanskog puka). Mozaik nije od umjetnih nego od prirodnih kamenčića pa je tih i prigušen, mekan. Velika je vještina izraditi likove od takva materijala.

Najglasniji ukras ove crkve su njezini vitraji prema nacrtima Slavka Šohaja. Ima ih 6: jedan na koru (Navještenje), po skladu boja i kompoziciji najbolji, zatim Kristovo rođenje, Raspeti i onda Uskrsnuli Krist - Pobjednik. U svetištu su dva apstraktno rađena vitraja: zadnji od njih na desnoj strani u ratu je oštećen, a i po sebi je skroman, nedorečen.

Važan dio ove crkve svakako su postaje krinog puta. Prvotno, do 60-ih godina, to su bile oleografske reprodukcije. One su tada ustupile svoje mjesto Šohajevim slikama na platnu, izrađenima olako, iako na njima ima mjestimično nježnih i dobrih ostvarenja. Njih su kasnije poklonili crkvi u Olovu, a u Visokom su postavljeni Grgićevi reljefi u bakru, koje je ustupila crkva sv. Ante u Sarajevu. Prizori na njima su izraženi najsažetije što se moglo: samo sa dva i samo ponekad s tri lika. Veliko raspelo od istog kipara silno je izduženo. Mršavi Isusov lik od drveta govori o krajnjoj iscrpljenosti i napuštenosti.

Jedna od najsimpatičnijih, iako neupadljivih umjetnina u visočkoj crkvi jest brončani tabernakul Josipa Poljana. Prikazao je emauski uskrsni događaj u tri sekvence: Put u Emaus, Večera u Emausu i Povratak u Jeruzalem. Ta tri prizora ispunjavaju tri vertikalne strane ovog ormarića priblično kockastog oblika. Tu su također dvije prenosne slike u modernoj tehnici koje je izradio Zlatko Keser - Krist u slavi i Sv. Franjo prima rade. One su izrazitih gotovo plakatnih boja bez dubine. Nova ulazna vrata u crkvu, izrađena po nacrtu Zdenka Grgića, nose geometrijski ornament, igrom uzdignutih ploha nad osnovom. Pod je crkve od bijelog mramora, a zamijenio je raniji prozaični od teraca postavljen još 1900. godine.